Piše: Marko Kovačević
Partijska misao, sekularno sveštenstvo, malograđanština i organizovani kriminal četiri su stuba borbe protiv politike DF-a u Crnoj Gori. Njih centri moći kojima služe, unutrašnji i vanjski, hrane i afirmišu. Partijska misao, preživjeli fundament komunizma, u sprezi sa organizovanim kriminalom, djeluje još strašnije. U Crnoj Gori sačuvala je sve odlike titoizma: nedemokratsko stanje, protivsrpsko kretanje i privid slobode.
Partijska misao nastoji da DF bude uklonjen onoliko grubo koliko bude potrebno, ali s težnjom da se privid demokratskog društva očuva. Zato je skoro svim medijima zadata cenzura prema DF-u. Ne treba izvještavati ni o čemu, osim o onome što u očima naroda može da ih degradira. Upravo ta medijska cenzura govori najuspješnije o one tri na početku teksta pomenute odlike titoizma koje su se najbolje očuvale u crnogorskom sistemu.
U cilju uklanjanja DF-a, sekularno sveštenstvo je krenulo prije više od godinu dana u pokušaj njegovog preoblikovanja u savez podoban partijskoj misli, ali je uspjelo da preoblikuje samo pojedince. Sekularno sveštenstvo je uvijek u jakoj vezi s centrima moći, kako unutrašnjim tako i spoljašnjim, tj. s onima koji su protežeri zapadnih interesa. Razni vujovići i uljarevići bili su most za sve one lekiće, daniloviće i druge kilibarde ka onoj strani na kojoj će biti uvaženi po onoj Noama Čomskog: ,,Intelektualci koji aplaudiraju zapadnoj moći i ignorišu zapadne zločine veoma su poštovani na Zapadu.'' To važi i za političare od kojih je jedan, bivši opozicionar, poput sentimentalnog jagnjeta, obznanio neki dan u skupštini kako je shvatio da ne može on sam promijeniti svijet. Da bi znali razlog obznanjivanja tog njegovog novog shvatanja, opet ćemo citirati Čomskog: ,,Da bi čovjek dobio odobravanje od sekularnog sveštenstva, pomoći će mu ako pokaže prikladno poštovanje moći.'' Ty dolazimo do krucijalne premise sekularnih pontifa u koju se savršeno uklapa budući ministar: ,, Ljudi treba da prihvate da su njihovi životi beznačajni i podjarmljeni, da zaborave smiješne ideje o upravljanju svojim sopstvenim poslovima, da prepuste svoju sudbinu inteligentnoj manjini, sekularnom sveštenstvu, koje opslužuje i raspoređuje moć.''
Tu se DF javlja kao istinski problem za njih. Jer kada dođe do pounutrašnjenja zapadnih interesa kao vrhovne vrijednosti kod onih koji su potpali pod uticij sekularnog sveštenstva, dobijamo politički impotentne strukture, poput pregovaračke opozicije, koje su nemoćne da povuku bilo koji potez dok ne dobiju instrukcije od zapadnih ambasada. Oni koji ne zastupaju tuđe interese mnogo brže i konkretnije djeluju. Tako radi DF. Zato medijska blokada DF-a jeste udruženi poduhvat partijske misli i sekularnog sveštenstva koje na taj način štiti svoje stvorene političke pione.
Politički pioni u mnogim slučajevima propagiraju isto mišljenje kao i DF. Ključna razlika između njih i DF-a je u moralu, a ne u iznesenom mišljenju. Oni nemaju hrabrosti i morala da javno saopšte punu istinu, niti će ikada biti spremni da zatvorom posvjedoče svoja uvjerenja, kao što su to učinili poslanici DF-a. Oni su prihvatili Milovu ponudu uprkos saznanju o namjeri koja je u nju položena. Ni poslije 24. oktobra nisu imali hrabrosti i morala da napuste pogrešan i zlonamjeran krug pretpostavki DPS-a i sekularnog sveštenstva, već su ostali njegovi poslušni zarobljenici.
Treći stub odbrane režima od DF-a su režimske i navodno opozicione strukture malograđana. Prvi su oni koji su za DPS, smatrajući ono što ta partija i Milo Đukanović predstavljaju za osnovu svega u Crnoj Gori, te se svako iskakanje iz tog nakaradnog sistema proglašava za jeres. Druga strana te medalje, navodna opozicija, jesu oni koji su protiv Mila, ali smatraju da se treba poštovati određena zadata kulturna forma koja je uspostavljena u tradiciji još ranije u komunizmu, a koja je nešto modifikovana opstala i do današnjih dana. Prvi ne vide i ne žele da vide kada je ukradeno deset miliona eura u parlamentu naočigled svih. Drugi, i pored toga što to vide, smatraju to manje strašnim nego skandiranje istine od strane poslanika DF-a premijeru koji je to uradio, jer krađa je urađena na kulturan način, a obilježavanje lopova na nekulturan način premda u pitanju jeste lopov. M. Perović u knjizi ,,Svijest malograđanina'' primjećuje da fenomenologija života malograđana jeste u znaku: distanciranja od „nižih” slojeva društva, „finih” barijera, „manirizama”, „statusnih vrijednosti i simbola”, posebnosti duha, načina ponašanja, elitističke orijentacije. Baš na te znakove nailazi DF kod onih koji kritikuju ,,cirkus'' u skupštini. Ne zalazeći u suštinu, oni nedostatak sopstvene kulture zataškavaju prividnom kulturnom spoljašnošću, kako je to pokušavao i Đukanović do zadnjeg slučaja. U pitanju je čista forma bez ukusa, lišena duhovnosti. Pokušavajući da budu lijepi i dotjerani, oni samo prikrivaju svoju beskičmenost.
Prema Tonkoviću (,,Malograđanština i njen moral''), malograđanština je u suštini nemoralna. Nemoralan je malograđanski pasivizam koji dezaktiviše, razara vjeru u smisao života i čovjeka i protežira besciljnost. Naša sitna buržoazija želi oćutati na lijep način kulturnu krađu, a ne na glasan i direktan način prozvati lopova koji je krađu učinio. DF se ne uklapa jer ruši taj ,,mir''. To mogu samo hrabri. Perikle je tvrdio da tajna slobode počiva u hrabrosti.
DF je dokazao da državom vlada klasični kriminalac. U direktnom suočavanju, jasnom i glasnom, s onim što narod misli o njemu, lopov je mogao samo da postupi onako kako i svaki krimos postupa onda kada mu istinom kvarite sliku koju on sam o sebi stvara. U tim sučeljavanjima, takvi profili ličnosti ne mogu da zadrže smirenost, ne mogu da budu ono za šta se predstavljaju, nego samo ono što zaista jesu. A Milo je šef organizovanog kriminala, četvrtog stuba opstanka vlasti i borbe protiv politike DF-a. U svojoj ličnosti sabrao je osobine i ostalih stubova. On je njihov simbol i srušiti ga znači postaviti osnovu za izgradnju zdravog društva.